Rad od kuće ili iz ureda?

Većina nas se vratila ili se polako vraćamo sa godišnjeg odmora. Ono što sam primijetila ovo ljeto, više nego prethodnih, je da su neki ljudi oko mene nekako otišli na odmor prije, a vratili se nakon mene. I svi do jednog su koristili rad od kuće ili neki hibridni model odlaska na posao i rada sa ljetne adrese.

Na ovo opažanje još me više navela nedavno izašla studija Standfordovog Instituta za istraživanje ekonomskih politika, u kojoj je napravljen pregled podataka sakupljenih preko Google Workplace Mobility i Global Survey Working Arrangements.

Barrero, Bloom i Davis, autori studije, tvrde da je rad od kuće povezan s oko 10% nižom produktivnošću u odnosu na zaposlenike koji su u uredu.

Naime, od pandemije, istraživače, ali i javnost zanima – što je bolje?

Autori članka navode da su izazovi komunikacije na daljinu, prepreke u provedbi mentorstva, izgradnja korporacijske kulture i problemi sa motivacijom, neki od ključnih faktora u objašnjenju pada produktivnosti.

Iako ovaj rad nema reprezentativni uzorak, može biti zanimljiv, jer stavlja naglasak na ono što je ključna odrednica ljudskosti, a to je pripadanje grupi, zajedničko učenje, komunikacija, izgradnja kulture organizacije kao odrednicu učinkovitosti.

Pripadati i biti povezan je jedna od osnovnih psiholoških potreba, a taj doživljaj se često najlakše ostvaruje komunikacijom. Komunikacija nam pomaže da steknemo zajedničko razumijevanje stvari, prilike i problema, a time stvaramo ideje i projekte koje onda kao grupa realiziramo i ostvarujemo osjećaj postignuća i zajedništva. Isto pripadanje nam pomaže i da prevladamo teškoće i gubitke te da se osjećamo sigurno.

Stoga se čini da je najjednostavnije rješenje da se možda „vratimo u urede“ i nastavimo gdje je velika većina bila prije pandemije. Primjerice u SAD-u 17% zaposlenika je radilo od kuće da bi se to povećalo na 44% tijekom pandemije. U Hrvatskoj na uzorku od 900 sudionika istraživanja, portal MojPosao.net utvrdio je da u trenutku izbijanja pandemije čak dvije trećine zaposlenih radilo od kuće.

Isto tako, podaci ukazuju da zaposlenici i nakon završetka pandemije, u pravilu podržavaju rad od kuće u barem nekom intenzitetu i navode da im takav način rada omogućava bolju ravnotežu poslovnog i privatnog. I Stanfordova studija spomenuta na početku teksta utvrdila je da hibridni rad nema utjecaja na produktivnost te da je popularan među liderima jer poboljšava zapošljavanje i zadržavanje zaposlenika.

I iako se čini da je pronađena srednja mjera, pogled u budućnost govori da će zapravo organizacije trebati biti više usmjerene na trenutna događanja te da neće imati mogućnost planiranja u terminima od dvije, pet ili 10 godina. Same tzv., Z generacije su više u trenutku, ali i klimatske kao i tehnološke promjene tražiti će da se poslodavci više okreću osluškivanju potreba svojih zaposlenika umjesto da zrcale trendove u okruženju.

Budućnost će vjerojatnije biti okrenuta prema potrebama pojedinca, što pojedinac očekuje i treba od svojih nadređenih. To bi primjerice moglo značiti da će u istoj organizaciji jedan dio zaposlenika potpuno raditi od kuće, drugi imati neki hibridni model, a treći dio raditi isključivo u uredu, dok će četvrti osmisliti skroz neko zasebno radno okruženje. Tko zna, možda uskoro u masovnu upotrebu dođe i teleportacija.

Patrick Gallagher, psiholog koji se bavi bihevioralnom znanošću, u svom članku za Forbes, navodi da će se kompanije sve više okretati psihološkim odrednicama svojih zaposlenika, odnosno načinu na koji zaposlenici misle, donose odluke, ponašaju se. Autor navodi da poslodavci koji imaju napredno razumijevanje onoga što radnici uistinu žele i trebaju u svom radu, bi lakše mogli stvoriti okruženje koje bi im pomoglo u zadržavanju te privlačenju kvalitetnih zaposlenika.

To ima i smisla, kad pogledamo da kako kaže narodna, „ništa nije crno ni bijelo“, a i psihološki gledano, jedino zdravo ponašanje utemeljeno je u realnosti (očekivanja) i fleksibilno u izvedbi.

Psihološka fleksibilnost očito će biti sve važnija tema, a da samoj sebi odgovorim na pitanje sa početka teksta, čini mi se da pitanje više nije da li od kuće ili iz ureda, već dogovorni odnos zaposlenika i poslodavca.