Jesam li ja normalan/na?

Za Kauch napisala Ivana Car

Jesam li normalan/na? Događa li se ovo samo meni? Ovo nije u redu.

Većina nas vjerojatno se barem jednom u životu susrela s ovakvom strujom misli. Sasvim je legitimno pitati se jesmo li normalni ili je li to što nam se događa normalno, no odgovor na to pitanje nije uvijek jednostavan. Većina nas poprilično brzo donosi odluke o tome što je normalno. Naš um je naviknut brzo, na temelju jednog obilježja donijeti odluku je li nešto normalno i na taj način se štedi vrijeme i energija za donošenje odluke, no takve odluke nisu uvijek točne. Dapače, vrlo je malo brzih, a točnih prosudbi. Na primjer, kada bi se netko odlučio povući iz društva i živjeti u svjetioniku ostatak života, lako bismo prosudili da to nije normalno, iako ne znamo ništa drugo o toj osobi. Važno je reći i da nije uvijek lako definirati što je, a što nije normalno. Stručnjaci su zato pokušali osmisliti kriterije koji bi im olakšali odgovore na ova pitanja. Ti se kriteriji međusobno razlikuju i ima ih više, pa počnimo redom.

Prema statističkom kriteriju, normalno je ono što je i najčešće. Dakle, normalno je ono što se viđa kod mnogo ljudi ili što mnogo ljudi radi. Prema ovom kriteriji, živjeti u svjetioniku nije normalno jer to ne radi većina ljudi. S druge strane, sama činjenica da mnogo ljudi nešto radi ne čini to ponašanje poželjnim. Primjerice, mnogi ljudi kasne na dogovore, ali se kašnjenje svejedno smatra nepristojnim. Ovaj kriterij također govori da ono što je rijetko nije normalno, što opet nije uvijek slučaj. Primjerice, rijetki su ljudi koji imaju prirodno crvenu kosu ili koji su izrazito inteligentni, pa za njih ne kažemo da nisu normalni. Stoga je zamjerka statističkom kriteriju to što ne uzima u obzir individualne razlike i jedinstvenosti.

Drugi kriterij prema kojem možemo zaključivati o normalnosti je socijalni kriterij. Prema ovome kriteriju, normalno je ono što je u skladu sa društvenim pravilima odnosno društvenim normama. Normalna osoba bi bila ona koja se prilagođava zahtjevima okoline i prihvaća socijalne norme, poput toga da poštuje pravilo da na sprovodima nosi tamnu odjeću. Da niti ovaj kriterij nije savršen, može se zaključiti prema tome što je u nekim kulturama normalno ono što u drugima nije. Primjerice, u nekim je kulturama normalno da žene ne pokazuju svoju kosu u javnosti, dok se u drugima pokrivanje kose smatra neobičnim. Uz to, društvene norme se mijenjaju kroz vrijeme pa je tako u zapadnoj kulturi postalo normalno da muškarci ne nose uvijek šešire u javnosti, iako se to ranije smatralo obaveznim. Dakle, iako se ovaj kriterij može jednostavno primijeniti, on nije univerzalan niti vremenski stabilan te, kao i prošli kriterij, ne uzima u obzir jedinstvenost svake pojedine osobe.

U pomoć nam može priskočiti subjektivni kriterij. On govori da je normalno ono što pojedinac smatra da je za njega ili druge normalno. Često ga se naziva i kriterijem osobne patnje jer bi nenormalno bilo ono što kod pojedinca izaziva patnju. Iako nam i ovaj kriterij može poslužiti, važno je imati na umu da je veoma podložan osobnoj prosudbi i nema objektivnu utemeljenost. Mnoga stanja i situacije mogu ljudima izazivati patnju, a svejedno biti normalne (npr. reakcije na traumu često su neugodne, ali se smatraju prirodnima), dok određeni psihički poremećaji nisu praćeni osjećajem patnje, a za njih postoji dijagnoza. Dodatno, ono što jednoj osobi izaziva patnju, drugoj osobi možda neće.

Medicinski kriterij govori da je osoba bolesna kada ima izražene simptome psihičke bolesti koji zadovoljavaju dijagnostičke kriterije. Ovakva kategorizacija i pridavanje dijagnoze olakšava međusobnu komunikaciju stručnjaka i omogućuje daljnje istraživanje pojedinih stanja. S druge strane, dijagnostički kriteriji mogu biti upitni te njihova primjena može biti nedovoljno osjetljiva ili pak preširoka. Stvarni simptomi koje osoba doživljava ne pripadaju uvijek uredno u neku dijagnostičku kategoriju, zbog čega ponekad može biti teško odrediti je li određena dijagnoza primjenjiva na osobu ili nije. Neki stručnjaci misle da je pri pružanju stručne pomoći važnije staviti naglasak na funkcionalnu analizu problema u odnosu na razvrstavanje ljudi u dijagnostičke kategorije (Hayes i Hofmann, 2018).

Osim ovih kriterija postoje još i kriterij funkcionalnosti, kriterij nelagode kod promatrača, kriterij neočekivanosti ili nepredvidljivosti te razni drugi kriteriji normalnosti. Svaki od njih ima svoje mane i ograničenja u primjeni, ali to ne znači da bismo ih se trebali u potpunosti odreći. Kriteriji nam pomažu u razmatranju normalnosti te nam omogućuju da u obzir uzmemo više podataka i sagledamo širu perspektivu. Odgovor na naše početno pitanje o tome jesmo li normalni dakle ovisi i o tome koji kriterij koristimo. U uvodnom primjeru življenja na svjetioniku smo vidjeli kako brzo možemo zaključiti da nešto nije normalno, ali i da je ta prosudba nastala samo prema statističkom kriteriju, jer to ne čini mnogo ljudi. U tom primjeru, nisu uzeti drugi kriteriji, kao ni situacijski i individualni faktori. Kada za procjenu koristimo više kriterija normalnosti, u mogućnosti smo doći do kvalitetnijih zaključaka te ne prosuđujemo ishitreno da nešto ili netko nije normalan, već imamo suosjećanja za tuđu individualnost.

Pri traženju pomoći, sasvim je u redu osloniti se na subjektivni kriterij, odnosno na doživljaj osobne patnje, i javiti se za savjetovanje kada neka situacija počne predstavljati teškoću ili je želimo bolje razumjeti i istražiti. Mnogi stručnjaci psihičkog zdravlja uzimaju upravo subjektivan dojam osobe da „nešto nije u redu“ kao dovoljno dobar i važan argument da se jave za stručnu podršku.

Važno je spomenuti i da čak i ako smo nekada različiti, stršimo, osjećamo da nismo u prosjeku, to je sasvim u redu. Pa što ako nismo u svemu normalni? Priroda namjerno stvara različitosti, različite boje cvijeća, vrste kukaca, životinja pa tako i različitih karakteristika ljudi. Neki su viši, niži, s većim ili manjim nosom, više se ili manje smiju, češće ili rjeđe pokazuju ljutnju i nemaju ili imaju povjerenja u druge. Svaki pojedinac ima svoju jedinstvenu kombinaciju karakteristika i upravo to, što smo različiti i jedinstveni, stvara bogatstvo u svijetu. Raditi na prihvaćanju svoje jedinstvenosti i razvijanju suosjećanja prema raznim dijelovima sebe, može nam pružiti drugu perspektivu što kažu i mnoge slavne izreke:

“Ono tko si autentično, je u redu.” – Laverne Cox
“Da bi netko bio nezamjenjiv, uvijek mora biti drugačiji.” – Coco Chanel
“Uklapanje vam omogućuje da se stopite sa svima ostalima, ali različitost vam omogućuje da budete svoji, jedinstveni i kreativniji.” – Sonya Parker

Dijagnostiku psihičkih poremećaja i bolesti provode isključivo za to dodatno obrazovani stručnjaci za psihičko zdravlje.

Ako Vas zanima više o ovoj temi slobodno nam se javite na kauch@kauch.hr.