Blog
Zašto se ljudi ponašaju agresivno?
Od kada je krenula agresija prema Ukrajini, više puta smo mogli čuti od strane i državnih dužnosnika i komentatora kako naglašavaju da „ovo nije napad“ već da je riječ o ratu, o agresiji. Socijalni psiholozi agresiju definiraju kao namjerno ponašanje kojem je cilj nanošenje fizičke ili psihičke boli. Važna stvar je namjera jer naravno, nije isto ukoliko vam netko slučajno i nehotice nanese bol.
Možda ćete pomisliti, agresija je jednostavno u ljudskoj prirodi, no znanstvenici nisu do kraja usuglašeni oko toga. Alice Miller, psihologinja i sociologinja poljsko-švicarskog podrijetla, u svojoj knjizi Drama Djetinjstva citira povjesničare koji navode da su ljudi živjeli mirnim suživotom pet milijuna godina jer se inače ne bi mogli održati tako dugo. Navodi da su ratovi započeli tek prije desetak tisuća godina i to usporedno s prijelazom sa skupljanja plodova na lov i poljoprivredu u doba neolitika te uspostavu teritorija i zaliha dobara i resursa. Autorica u prilog toj tvrdnji navodi da u prirodi ne nalazimo pojavu poput rata, a i u ljudskoj povijesti su tek prisutni u relativno „novijoj“ povijesti čovječanstva. No, postavlja se pitanje, pa tako i sada: Što je to u ljudskom umu da svjesno i namjerno nanese bol toliko broju nevinih ljudi, živim bićima, prirodi…
James Fallon, psiholog koji se bavi genetikom, moždanom aktivnosti kod psihičkih bolesnika, posebice serijskih psihopata, proveo je pregled literature s ciljem prezentacije „uma diktatora“. Utvrdio je nekoliko sličnosti, kod različitih zemljopisno i vremenski udaljenih vođa poput Gaddafija, Lukashenka ili Chaveza te drugih, koji su upravljali strahom i nasiljem.
Autor kaže da su zapravo takve psihopatske strukture često:
- karizmatične i vrlo inteligentne,
- zrače samopouzdanjem,
- vrlo samoinicijativne, te često postoji određena seksualna potentnost.
No, navodi autor, takve osobe često su:
- vrlo usmjerene na sebe,
- maestralni lažljivci, skloni sadizmu i posjeduju bezgranične apetite za moći.
Ovo su samo neke od osobina koje su karakteristične za psihopatske strukture ličnosti. Ovaj neurolog je pokazao da je amigdala, dio našeg mozga koji upravlja „instinktima“ – povećana, te doprinosi vjerojatnosti razvoja psihopatske strukture. Nadalje, u prednjem dijelu mozga, u krugu važnih moždanih jezgri koje su važne za empatiju i razumijevanje socijalnih interakcija – vjerojatnije je da će taj dio biti oštećen.
Kako uopće dođe to toga?
Novija istraživanja pokazuju da su osobe koje postižu više rezultate na upitnicima za dijagnostiku psihopatskih devijacija doživjele teške višestruke traumu u odnosima (npr. zanemarivanje, zlostavljanje od strane rođaka) i svi su imali probleme s privrženošću u djetinjstvu i odrasloj dobi (Schimmenti i sur., 2014.) u odnosu na ljude koji postižu manje rezultate na istim skalama.
Dakle, postoji utvrđena povezanost iskustava koja doživljavamo kao djeca i načina na koji doživljavamo te kako se ponašamo kao odrasle osobe. Primjerice ako kao dijete imamo roditelje koji odgovaraju na naše potrebe, odnosno ako su primarni skrbnici i djeci važni odrasli „naštimani“ na potrebe djeteta, velika je vjerojatnost da će to dijete, odrasti u funkcionalnu i zdravu osobu te imati kompetencije za razumijevanje i upravljanje socijalnim interakcijama.
Međutim, ako smo kao dijete bili iznevjereni, neshvaćeni, poniženi, zlostavljani te smo možda pokušali i protestirati i tražiti zadovoljenje svojih potreba i suosjećanje za svoje povrede, a na nas se nije reagiralo veća je vjerojatnost da ćemo odrasti u nepovjerljive osobe koje lošije upravljaju odnosima sa svojom okolinom. Ukoliko uz to što nam kao djeci nisu bile zadovoljene potrebe za sigurnošću, ljubavlju i igrom, već smo možda bili ignorirani, dodatno povrjeđivani, kažnjavani, naučimo kao dijete da ne možemo pokazivati svoje prave osjećaje i misli – biti autentični. Dodatno, kada nam se to dogodi u odnosu s moćnom i važnom osobom (npr. roditeljem, učiteljem, trenerom) o kojoj ovisimo, počinjemo iskrivljavati svoje iskustvo kako bismo se pokušali uklopiti. Kao rezultat toga, odvajamo se od samih sebe. Kako bi ostali živi, psihološki, a ponekad i fizički, razvijamo različite strategije suočavanja, od prepuštanja, bijega ili pak strategija kojima sebe nastojimo izdići i postići osjećaj kontrole i moći nad svojim i životom drugih ljudi.
Pa onda kako da se agresija smanji? Imenovanje ponašanja koje nanosi štetu, empatija, suosjećanje. Neke studije, ali i iskustva govore da je potrebno u ratu dehumanizirati svoje žrtve kako bi počinila djela krajnje agresije. Rezultati istraživanja pokazali su izravnu uzročnu vezu između empatije i agresije, odnosno da je empatija antidot za agresiju. Dapače, osobe koje su bliske agresoru, ali i promatrači svojom reakcijom na nasilje, pozivanjem na dijalog, akcijama i pomaganjem mogu pomoći pomaknuti agresora sa ponašanja kojima nanosi štetu prema promjeni ponašanja u budućnosti.
LITERATURA:
- Aronson, Elliot; Wilson, Timothy D.; Akert, Robin M. (2005). Socijalna psihologija. Mate, Zagreb.
- Fallon, J. (2011, June 9). The mind of a dictator; Exploring the minds of psychopats and dictators. Preuzeto sa https://www.psychologytoday.com/intl/blog/the-psychopath-inside/201111/the-mind-dictator
- Miller, A. (1995): Drama djetinjstva. Educa, Zagreb.
